U utorak 05.08., s početkom u 17:00 h, u zajedničkim prostorijama u lučici strožanac, Darijo Kordić održati će tribinu na temu "Vjera i Domovinski rat".

Dario Kordić rodio se je 14. prosinca 1960. Potječe iz vrlo religiozne obitelji. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Busovači. 1983. diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu. Bio je novinar, a od 1985. bio je zaposlen u firmi “Vatrostalna” u Busovači.

Jedno vrijeme hrvatski mediji pisali su se o njemu kao jednom od osnivača HDZ-a BiH, no Kordić je u vrijeme osnivanja HDZ-a daleko od te stranke. HDZ-u se približava nakon smjene Davora Perinovića. Velikom brzinom uspinjao se u HDZ-BiH. Kordić je svoju političku karijeru započeo u Busovači tako što je postao tajnik lokalnog ogranka HDZ-a, u rujnu 1990., a predsjednikom postaje 1991.

Dana 26. kolovoza 1991. HDZ BiH uveo je izvanredno stanje u HDZ BiH zbog srpske agresije i izjavio da će se općinski odbori HDZ-a povezati jedni s drugima u jedinstveni sustav obrane. Postao je predsjednik travničke regionalne zajednice. Dana 18. studenog 1991., jedan je od potpisnika odluke o osnivanju Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i njen potpredsjednik. 28. kolovza 1993, sukladno Owen-Stoltenbergovom planu, koja je predviđala uniju tri republika u BiH, Hrvatska zajednica prerasta u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Dario Kordić je ostao njen potpredsjednik. Godine 1994., postao je predsjednik HDZ-a BiH.

Hrvatska mjesta Busovača, Vitez, Novi Travnik i Nova Bila našla su se u okruženju bošnjačkih snaga i pod oružanom vatrom bošnjačkih vojnika što je potrajalo dvije godine. Iako je omjer snaga bio deset na prema jedan u korist bošnjačke vojske, hrvatski branitelji, naoružani samo lakim naoružanjem, uspijevaju se obraniti. Na samom početku sukoba u srednjoj Bosni, 20. siječnja, Armija BiH je planirala ubiti Darija Kordića, Ignjaca Koštromana i Tihomira Blaškića te tako obezglaviti Hrvate, no u tome nije uspjela. Atentatom se htjelo destabilizirati HVO i HDZ srednje Bosne,tako da se uklone tri glavne osobe u vojnom i civilnom životu.

O malobrojnosti hrvatskih snaga govori i podatak da su na prvu crtu obrane hrvatskih naselja stali i djeca i starci. Nakon saznjanja da bošnjačke snage pokušavaju presjeći cestu i samim time prekinuti vezu između općina Busovača i Vitez, hrvatske snage su obranile nekoliko puta preventivnim napadima, tj. aktivnom obranom. Cijelo to vrijeme Darijo Kordić, za razliku od nekih hrvatskih političara, s obitelji ostaje u okruženju aktivno sudjelujući u obrani hrvatskog naroda na tim prostorima.

2009. jednom broju institucija, udruga i najzaslužnijim pojedincima za osnivanje i funkcioniranje Zbornog područja Vitez dodijeljene su plakete, a trojici ratnih zapovjednika, te srednjobosanskom političkom lideru, poslije predsjedniku HDZ-a BiH, Dariju Kordiću, novoutemeljeno priznanje – “Zlatni prsten s grbom ZP-a Vitez”. Na 16. međunarodnom Božićnom turniru HVIDRA Mostar, pobijedila je momčad HVO Srednja Bosna Dario Kordić. Dario je u svom pismu pozdravio prisutne u dvorani i sudionike turnira.

Suđenje u Haagu

10. studenoga 1995., tadašnji tužitelj Haškog tribunala Richard Goldstone protiv Kordića i njegovih suradnika podiže optužnicu zbog teškog kršenja međunarodnog prava, odnosno zločina počinjenih bošnjačkim stanovništvom u gradovima, selima i zaseocima Lašvanske doline. Prije svega u Ahmićima, gdje je ubijeno preko stotinu žitelja, među kojima starci, žene i djeca. Nakon pritisaka međunarodne zajednice, Dario Kordić i još devetorica bosanskohercegovačkih Hrvata optuženih za ranije spomenute zločine (tzv. viteška skupina) predali su se Haškom sudu. Dario Kordić na splitskom aerodromu 6. listopada 1997. pred odlazak u Haag izjavljuje:

„Skupina Hrvata iz središnje Bosne, jutros dragovoljno odlazi u Haag. Čiste savjesti pred Bogom i hrvatskim narodom, dokazati svoju nedužnost u interesu cjelokupnog hrvatskog naroda i države, koja je izložena pritiscima međunarodne zajednice. Mi smo kao građani Federacije Bosne i Hercegovine i hrvatski državljani, došli u Republiku Hrvatsku i dragovoljno se predali hrvatskim vlastima, imajući povjerenja da će predsjednik Tuđman i hrvatska Vlada, biti jamstvo pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu. Izdržat ćemo sve ovo, kao što smo sve do sada i vratiti se uzdignute glave!“

(Udruženi zločinački pothvat - Komu sudi Haaški sud?)

Odlaskom Darija Kordića, predsjednika HDZ-a BiH i Tihomira Blaškića, zapovjednika HVO-a, u Haag, obezglavljeno je hrvatsko političko i vojno vodstvo u BiH. Prvi put se pojavio pred sudom 6. listopada 1997., kada se izjasnio da "nije kriv". Suđenje je započelo 12. travnja 1999., a izvođenje dokaza i izlaganje strana završeno je 15. prosinca 2000.: zasjedalo se 240 dana. Svjedočio je ukupno 241 svjedok, od kojih 122 za tužiteljstvo, 117 za obranu, a dva su svjedočila kao svjedoci suda. Tužiteljstvo je podnijelo 30 transkripata iskaza svjedoka iz drugih predmeta pred Međunarodnim sudom. Obrana je podnijela 53 afidavita i 10 transkripata. Predano je 4665 dokaznih predmeta, od kojih je 2721 predala optužba, a 1643 obrana.

MKSJ navodi da dokazi jasno pokazuju da su na početku bosanski Hrvati i Bošnjaci bili ujedinjeni u borbi protiv njihovog zajedničkog neprijatelja, Srba. Međutim, kad su se njihovi odnosi pogoršali krajem 1992. i početkom 1993., izbile su borbe između Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Sukob između HVO-a i ABiH koji je uslijedio preklopio se sa sukobom između bosanskih Hrvata i Bošnjaka s jedne strane, i Srba s druge.

„Iako se prisustvo dijela trupa Hrvatske vojske koje su vidjeli promatrači i druga tijela može objasniti dobrovoljnim braniteljima, to ne objašnjava ogromnu većinu trupa Hrvatske vojske viđenih u susjednim područjima od strateškog značaja za sukob. Vijeće primjećuje da, čak i ako te osobe nisu formalno bile u sastavu Hrvatske vojske, one su hrvatski državljani vojno uključeni u borbu između bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana u koju je bila uključena i Hrvatska.“

Nadalje, MKSJ je donio sljedeću presudu o sukobu Hrvata i Bošnjaka:

„Sudsko vijeće zaključuje da je predsjednik Tuđman gajio teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini, koje su bile dio njegovog sna o Velikoj Hrvatskoj koja bi uključivala zapadnu Hercegovinu i Srednju Bosnu.“

Zbog političke odgovornosti koju je imao u vrijeme pokolja u Ahmićima i Bošnjačko-hrvatskog sukoba u dolini Lašve, Kordić je osuđen na 25 godina zatvora za sljedeća kaznena djela:

Protupravni napad na civile; protupravni napad na civilne objekte; bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom; pljačkanje javne ili privatne imovine; uništavanje ili hotimično oštećivanje vjerskih ili obrazovnih ustanova (kršenja zakona ili običaja ratovanja)
Hotimično lišavanje života; nečovječno postupanje; protupravno zatvaranje civila (teška kršenja Ženevskih konvencija)
Progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; ubojstvo; nehumana djela; zatvaranje (zločin protiv čovječnosti)
Hrvatska se vlada obvezala da će mu plaćati obranu te ostalima, a obitelj mu uzdržavati. Dolaskom Račanove koalicijske vlasti ukinuta je svaka pomoć njemu i obitelji. Ništa se nije promijenilo ni dolaskom Sanaderove koalicijske vlasti, dok su obije vlade plaćali Blaškiću obranu i uzdržavanje. U vremenu između nepravomoćne i pravomoćne presude, Kordiću je dokinuto osam točaka optužnice od dvadeset i jedne, no kazna je ostala ista.

Krajem veljače 2001. Haaški sud proglasio je Kordića krivim i osudio ga pravomoćno na 25 godina zatvora. Izrečena kazna najviša je izrečena nekom političkom dužnosniku u Bosni i Hercegovini. Od 2006. nalazi se u zatvoru Karlaua u austrijskom gradu Grazu. Obitelj Darija Kordića optužuivala je hrvatski državni vrh za skrivanje dokaza, posebice predsjenika Republike Hrvatske Stjepana Mesića.

Haaški uznik

Presuda Dariju Kordiću od 25 godina je veća od presuda Momčilu Krajišniku, predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske i Mili Mrkšiću za Ovčaru, te mnogo veća od presude Veselinu Šljivančaninu, također za Ovčaru. Kada se vidi što se Kordiću stavlja na teret i kakvi su dokazi, to je jedan od paradoksa Haaškoga suda. Čitava presuda, koju je Kordić stoički prihvatio i trenutno je služi u Austriji, temelji se na svjedočenju svjedoka, čiji je identitet zaštićen. Prema tome svjedočenju, Kordić je bio nazočan nekom sastanku, na kome se odlučilo nešto, što je rezultiralo nekim zločinom u Lašvanskoj dolini. Kordić je bio nazočan, no ne znamo što je govorio i kako je tamo dospio jer se to događalo u okruženom Kiseljaku. Kiseljak je još od siječnja 1993., bio izvan kontakta sa Lašvanskom dolinom.

Kordićeva presuda je bila pravna podloga za slijedeću optužnicu, hercegbosanskoj šestorci (Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić), za udruženi zločinački pothvat pod vodstvom Franje Tuđmana s ciljem pripajanja Herceg-Bosne, Hrvatskoj. Mnogi su se pitali koliko je Kordićeva presuda pravno utemeljena. Zaključeno je da je Haaškom sudu, odnosno međunarodnoj zajednici, bila potrebna visoka presuda za političku odgovornost kako bi se mogla podići optužnica za udruženi zločinački pothvat na čelu s Franjom Tuđmanom, u cilju stvaranja Velike Hrvatske, kako se navodi u optužnici.

Izvor:wikipedia

PODSTRANA – U sklopu Podstranjskog ljeta, u Cindrovim dvorima, unatoč opasnosti od kiše, 30. 7., okupilo se dovljno ljubitelja lijepe pisane riječi. Održana je prezentacije pete knjige Zorana Jurišića, Izabrane pjesme i izložbe slika članova Likovne udruge „Ante Kaštelančić“. Slike koje su izložili članovi LU. „Ante Kaštelančić“ iz Podstrane su tematske slike posvećenu pjesništvu Zorana Jurišića. O izložbi je popratnu riječ izrekla Tanja Jovanović predsjednica Udruge

O autoru i njegovom pjesništvu, govorili su dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek i dr. sc. Miljenko Buljac, naš poznati filolog i književnik.

„Već u prvoj zbirci Lađa bez kormilara unutar pjesme Imitacija života Jurišič postavlja svoje zahtjeve pred pjesničku riječ, očekujući od nje da preobražava svijet i ljude, raskrinkava deformacije zbilje, da ruši „mržnju kojom gradimo zidove sebeljublja“, da istodobno bude „mač i golub s maslinovom grančicom. U tom pjesničkom, realistički – utopističkom Credu, prepunom bunta, kontrasta, prevrata i samoizgaranja, osjeća se odjek tradicije Silivija Strahimira Kranjčevića i reinkarnacije angažirane – spasonosne i proročke uloge poezije, koju je ona unutar povijesti hrvatske književnosti više puta zadobivala i potom napuštala.

„Ako u cjelini promotrimo dosad ostvareno pjesništvo Zorana Jurišića, možemo zaključiti da u njemu treperi izvorni pjesnički talent, i on svjedoći da pjesništvo nije rezervirani separe samo za profesionalne poete koji su mu posvetili cijeli život, već i da samonikli talenti poniranjem u duhovni svijet doživljaja i umijeća izričaja, mogu posegnuti u riznicu umjetnosti riječi...“ , kazala je dr. sc. Hrvojka Mihanović – Salopek.

A evo što je o autoru rekao Miljenko Buljac, iz Sinja:

• „Ako sagledamo njegov stih, on je vrlo zreo, njegovo pjesništvo se ne temelji na nekom dojmu, na isječku izdašnosti, nečemu prolaznom nego naprosto njegovo pjesništvo odgovara zahtjevima našeg vremena, ono je posve moderno. Na takav način on je zavrijjedio da se i njegovo pjesništvo adekvatno protumači, i naravno, da bude još više prezentirano čitalačkoj publici.

•  

Kažimo i to da je autor u više navrata čitao svoje pjesme, a čestim aplauzima se zahvalio na način da je svim nazočnima poklonio spomenutu knjigu. Kroz program je vodio novinar Mladen Vuković.

Tekst i slika: Davor GRGAT